Ujutro toga dana, 21 Augusta, polako je prošetao do mora, po
hladu, putem koji pamti njegove stope više od pedeset ljeta, vratio  se u svoj omiljeni slikarski atelje i
preminuo.

Rođen 17 Aprila, 1930 na Cetinju od majke Vjere Kujačić,
profesora Cetinjske Gimnazije, kći poznatog i voljenog doktora  Jovana Kujačića i od oca Ranka Đurića.
Djetinjstvo je proveo  u magičnom gradu
podno Orlova Krša, upijajući svim svojim bićem život oko sebe.  Povijest Cetinja je i njegova povijest kao i
mjesto građanskog i crkvenog poglavara Petra Petrovića Njegoša, pjesnika, čija
su remek djela crnogorskog romantizma postala dio Božidareve svakodnevnice.  Stvarao je u tišini ateljea na Kampu od
Kaštela, u gradu na moru,  gradu Zadru, kojem
je  i u najtežim trenucima privatnog i
umjetničkog života ostajao vjeran.

O slikarskom djelu Božidara Đurića izdvajamo tekst Dr. Sc.
Antuna Travirke (Sveučilište u Zadru)  koji u ime Galerije Umjetnina Narodnog Muzeja
Zadar 1991 godine piše:

“ Slikarsko djelo Božidara Đurića jedan je od
najkoherentnijih recentnih opusa koje vezujemo uz figurativnu
postnadrealističku tradiciju.

Doživljavajući tokom niza godina izvjesne stilske i
morfološke  modifikacije, kao i promjene
u motivskom opredjeljenju, ono je istovremeno trajno sačuvalo svoju
autentičnost forme elaborirane  bez
ikakvih slučajnih efekata u teksturi, izvedene u strogoj perfekciji dosljedno  provedenoj od totala do najsitnijeg detalja,
ostvarujući tako pregnantne plastičke metafore o unutrašnjoj naravi organskog
svijeta.

Đurićevi motivi nisu tek lucidne dosjetke, a niti
kompenzirajući model negativiteta postojećeg, već su i onda kada ulaze u
prostore čudovišnih metamorfoza egzistencijalne i prirodne patologije zapravo
sugestivno mjesto prirodne anatomije ostvareno u simultanoj komunikaciji
svijesti i podsvijesti, realnog i nepostojećeg.

Naratorski dinamizam Đurićeve imaginacije vrlo je brzo
pronašao novi horizont svog fantastičnog slikarstva u crtežu perom.  Jednom intuitivno otkrivena i spoznata, ova
tehnika otkrila je autoru izvaredne mogućnosti da mnoštvo neočekivanih“
magičnih“ i “nadrealnih“ detalja elaborira u gustim mrežastim površinama s
pažljivo postavljenom svakom linijom, svakom točkom, izražavajući tako nešto
nepoznato, dubinsko, one tako specifične dramatske konstrukcije vanjskog i
unutrašnjeg prostora, vehementnog preplitanja, transfiguracije, involucije,
evolucije  u kojima je gusti linearizam
površine postao osnovni konstitutivni element.“